Povezivanje s našim precima: Transgeneracijski pristup psihodrami i terapiji pokretom i plesom

Dvodnevna predkongresna radionica
28 Sep 2016
9:00 - 18:00
Kampus Borongaj - Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Povezivanje s našim precima: Transgeneracijski pristup psihodrami i terapiji pokretom i plesom

Integrativni okvir transgeneracijske psihodrame i terapije pokretom i plesom stvara siguran okvir za inicijaciju živog dijaloga s našim precima i doživljavanje utjelovljenih slika njihove ostavštine. Svrha transgeneracijske terapije jest razjašnjavanje obrazaca nevidljive lojalnosti i poticanje individuacije. Transgeneracijska terapija temelji se na premisi da je naš način kretanja i bivanja u svijetu oblikovan emocionalnim i senzorno-motornim aspektima koje su nam prenijeli naši preci te da je samosvijest duboko utkana u transgeneracijski kontekst. Transgeneracijska terapija produkt je imaginativne psihoterapije, medicine temeljene na tijelu, koja dokaze nalazi u neurobiološkom istraživanju. Rituali pojačavaju dinamičku matricu i podržavajuću funkciju grupnog iskustva. Svjesnost dozvoljava prekid nesvjesne identifikacije, kao i prekid vrćenja u krug te se bavi nerazriješenim ostavštinama. Ova će radionica demonstrirati metodološku integraciju transgeneracijske psihodrame i terapije plesom i pokretom te kako potaknuti svjesnost i kreativnost povezivanjem s našim precima.

U sklopu svog pionirskog rada na psihogenealogiji, Ancelin Schützenberger sugerira da ”kao puke karike u generacijskom lancu, možebitno nemamo izbora po pitanju toga da nas događaji i traume koje su doživjeli naši preci posjećuju za vlastita života” (1998). Integrativni okvir transgeneracijske psihodrame i terapije plesom i pokretom stvara siguran prostor za iniciranje živog dijaloga s našim precima i za doživljavanje utjelovljenih slika njihove ostavštine. Svrha transgeneracijske terapije jest probijanje kroz nesvjesne propise i očekivanja, razjašnjavanje dinamičkih obrazaca nevidljive lojalnosti (Boszormenyi-Nagy i Spark, 1973) te potpomaganje energetskog procesa individuacije (Jung, C. G. i Franz, M. L. v., 1964) kroz koje se individualno Sebstvo razvija iz nediferenciranog obiteljskog nesvjesnog. Naša su tijela, umovi, emocije i duh dinamički povezani. Transgeneracijska terapija temeljena je na premisi da je naš način kretanja i bivanja u svijetu oblikovan emocionalnim i senzorno-motornim aspektima koje su nam prenijeli naši preci, zbog čega je naša samosvijest (Damasio, 2010) duboko utkana u sveobuhvatniji transgeneracijski kontekst.

Ovaj meta-teoretski i interdisciplinarni pristup transgeneracijske psihodrame i terapije plesom i pokretom dokaze nalazi u znanstvenom istraživanju neurobiološke baze našeg iskustva. Ramachandran (2009) spekulira kako smo biološki programirani da budemo introspektivno orijentirati i samosvjesni. Ne samo da zrcalni neurološki sistem pomaže simulirati i razumijeti ponašanje drugih ljudi: kada se okrene na unutra, stvara meta-reprezentacije našeg vlastitog mozga koje se prenose transgeneracijski. Tišina je fundamentalan proces unutar transgeneracijske dinamike (Tisseron, 1996). U nemogućnosti izricanja neizrecivog nepodnošljive emocije uzrokovane zavjerom tišine opstruiraju proces individuacije pri čemu psiha može razviti i postepeno proširiti svoju svijest. Tajne se probijaju kroz okove energetske kože i nastavljaju živjeti u podsvijesti kao konstelacije neintegrirane, odsječene energije.

Koncept radioaktivnosti (Gampel, 1996) sugerira vrstu curenja, proces psihičke kontaminacije, gdje su internalizirani strahovi i traumatični osjećaji preneseni transgeneracijski. Ova se radioaktivnost ne može opisati riječima, već se otkriva putem snova, simptoma i neverbalnog ponašanja. Ono neizrecivo su, stoga, usadile prijašnje generacije te se kasnije javlja kroz nesvjesne manifestacije tijela. Transgeneracijska psihodrama i terapija plesom i pokretom jest korektivno iskustvo koje osvjetljava nasljeđe naših predaka, raspetljava nevidljive lojalnosti, sprečava sindrome godišnjica (Ancelin Schützenberger, 1998) te povezuje psiho-fizičko s emocionalnim i duhovnim iskustvom naših predaka. Terapeutska upotreba rituala evocira krucijalne iscjeliteljske aspekte tradicionalnih ceremonija koje imaju moć da vrijeme i prostor učine svetim te da ojačaju spone između ljudi. Transgeneracijski rituali transformacije, zahvalnosti, obnove i pomirenja integralni su dio iskustva te daju osjećaj sigurnosti, povezanosti i pripadnosti.

Rituali potpomažu izražavanje osjećaja na simbolički način i uspostavljaju povjerenje uz pomoć dinamičke matrice i podržavajuće funkcije (Winnicott 1953) grupnog iskustva. Transgeneracijska psihodrama i terapija plesom djela su imaginativne psihoterapije unutar koje je pokret ujedno spremnik i proces, medicina temeljena na tijelu koja iscjeljuje i tka niti između prošlosti i sadašnjosti. Transgeneracijska terapija je okruženje za kreativnu reparaciju i obnovu. To je privilegirani način za intuitivno dolaženje do asocijacija između naizgled nepovezanih značenja i kreiranje meta prostora za refleksivno osjećanje. Transgeneracijski susreti s našim precima, doživljeni kao utjelovljene slike, stvaraju svjesnost koja dozvoljava prekid nesvjesne identifikacije kako bi se prekinuli krugovi ponavljanja, kako bismo se nosili s nerazriješenim ostavštinama i zacijelili emocionalne rane. Ova će radionica demonstrirati metodološku integraciju transgeneracijske psihodrame i plesne terapije te kako generirati transgeneracijsku svijest i kreativnost iniciranjem dijaloga i povezivanjem s našim precima.

 

Reference:

Ancelin Schützenberger A., (1998). The Ancestor Syndrome: Transgenerational Psychotherapy and the Hidden Links in the Family Tree. London: Routledge.
Boszormenyi-Nagy I., Spark G. M., (1973). Invisible Loyalties: Reciprocity in Intergenerational Family Therapy. New York: Harper & Row.
Damasio, A. (2000). The Feeling of What Happens: Body and Emotion in the Making of Consciousness. Houghton Mifflin Harcourt.
Gampel, Y. (1996). “The interminable uncanny” in L. Rangel and R. Moses-Hrushovski (Eds.) Psychoanalysis at the political border. Madison, CT: International Universities Press.
Jung, C. G., & Franz, M. L. v., (1964). Man and his Symbols. Garden City, N.Y.: Doubleday.
Perrotta L. “Transgenerational Echoes of Violence: Jungian psychodrama as a Path to Individuation” in Daphne and the Centaurs – Overcoming Gender based Violence, Barbara Budrich Publishers, 2013.
Perrotta L. Reconnecting with Ancestral Roots: Transgenerational Psychodrama in Brazil in Public Psychodrama in Contemporary Times, Agora, 2016
Ramachandran V. S. (2009). “Self-Awareness: The Last Frontier” in http://edge.org/conversation/self-awareness-the-last-frontier. Edge Foundation original essay.
Tisseron, S. (1996). Secrets de famille, Mode d’emploi, Paris: Marabout.
Winnicott, D. W. (1953). “Transitional objects and transitional phenomena” in International Journal of Psychoanalysis, 34: 89-97.

 

Ova radionica je ko-sponzorirana od strane Centra za psihodramu.